PIŠE: Aleksandar Bećić
Kada posle 20 objavljenih knjiga izdate roman i na prvoj zvaničnoj promociji dupke napunite prostor u kome ga predstavljate i pored groznog vremena i tajminga koji se poklapa sa tradicionalnim slavskim veseljima, onda znate da imate vernu publiku. I to, naravno, znači da ste ipak pisac koji je kvalitetan. Upravo to je slučaj sa romanom Black Light Miomira Petrovića.
Njegova knjiga predstavljena je u tradicionalnom prostoru njegovog izdavača – Delfi Kafeu u SKC-u.
Mišljenje potpisnika ovih redova je da bi prostor bio pun i kada bi predstavio knjigu u velikoj sali SKC. Nadam se da će se sledeće godine to i desiti, na promociji nekog sledećeg Petrovićevog romana.
Black Light je svakako roman koji to zaslužuje.
Petrovićevo prethodno delo, Kuća od soli, pokazala je svim potencijalnim skepticima da je ovaj dramaturg i profesor u punoj spisateljskoj snazi.
Black Light je, pak, pokazao nevernim Tomama da autor može da se „šeta“ iz žanra u žanr sa zavidnim uspehom. Tolikim, da je, zapravo, prava šteta što se Petrović nije ranije odlučio da se bavi ovakvom tematikom.
Black Light je pravi dokaz da Petrović posle sjajnog romana može da napiše još jedan (ovom autoru čak upečatljiviji), kojim će vas naterati da otkažete sve obaveze na koje imate mogućnost uticanja.
Petrović treći put piše futurističku priču o strahu za budućnost Evrope.
Ovaj put njegova distopijska priča odvija se u jednom zastrašujućem Beogradu budućnosti koji ne želite da doživite, iako vam se više puta, dok čitate stranu za stranom, učini da upravo živite u tom i takvom Beogradu.
To je Beograd straha i otuđenosti, Beograd u kom je komunikacija strogo kontrolisana, a društvo potpuno izvitopereno. Beograd u kom su buntovnici zapravo endemska retkost koja je uspela da preživi apokalipsu. Ovo je roman o mogućoj budućnosti Evrope i regiona, vizija jedne nove i drugačije viđene istorije, ali i svojevrsni priručnik za duhovnu neposlušnost, fizičku mobilnost i nepokoravanje.
Zavidim Otu Oltvanjiju, piscu, koji je pročitao roman u rukopisu, i koji je majstorski primetio da se radi o jednom „rasterećeno napisanom romanu koji garantuje dobru zabavu za čitaoca“, koji bi on podveo pod žanr naučne fantastike.
Oltvanji je podsetio da je nekoliko slavnih pisaca naučne fantastike „govorilo da zadatak pisca naučne fantastike nije da predvidi budućnost, nego da je spreči“, te da ova knjiga može svima da posluži kao neka vrsta upozorenja.
Za Borisa Labudovića, koji Petrovića opisuje kao briljantnog pisca, ova knjiga predstavlja iznenađenje, kako temom, tako i beskrajnim kvalitetom koji ovaj roman poseduje.
„Petrović je napravio priču koja govori o svemu što nas danas muči, o nedostatku pravde, istine, o nedostatku empatije, ali na jedan inteligentan i gospodski način“, rekao le Labudović.
NAPOMENA: Fotografije preuzete sa FB profila Miomira Petrovića