PIŠE: Aleksandar Bećić
Zamerilo mi je nekoliko prijatelja, ko manje a ko više u šali, ali i s dozom zbilje, što se nisam na dostojan način oprostio od Predraga Ejdusa, glumačke gromade.
Ko vele, „i ti si glumačko dete, pa je bio red, da poneku reč napišem o njegovom poslednjem ispraćaju“.
Kažem ja njima da sam i iz muzičke porodice, pa je možda trebalo i još poneku reč o sahrani Šarla Aznavura da napišem, kad sam odao poštu operskoj divi Monserat Kabalje.
Mnogo je, ljudi, tri puta u jednom danu o smrti pisati.
Smrt je samo u retkim slučajevima olakšanje.
Ona je bol.
Ona najveća, neopisiva i neizbrisiva.
Bojim se da ćemo u ovih nepunih tri meseca još ponekog velikana sa naše kulturne scene na onaj svet ispratiti.
O stranima da ne govorim.
Iskreno, mnogo bih više voleo da pišemo o novim nagradama srpskih animiranih i igranih filmova.
Mnogo bih više voleo da rekordnu čitanost na ovom portalu imaju priče koje su naši pisci ispričali.
Najsrećniji bih bio kada bi naši muzički i likovni umetnici svetom ovladali, a naši pisci bili prevođeni na gomilu svetskih jezika.
S radošću bih radio intervju s nekim našim kulturnim poslenikom koji za umetnost i od umetnosti živi, nekim ko je mlad, a svet ga priznaje.
Nemojte da se smrću i bolom okružujemo.
Nemojte da dišemo otrov nezadovoljstva. Hajde da jedno drugom lepe vesti delimo. Da zanemarimo i, vremenom, iz života izbacimo nekulturu, prostakluk, srdžbu i bol.
Ne: Ne treba da zatvaramo oči pred lošim stvarima. Ne treba da glavu u pesak zabadamo. Treba protiv takvih stvari da se borimo.
Ali važnije od svega je da tražimo one dobre stvari.
Da uživamo u dobrim knjigama (a u Srbiji ima dobrih pisaca i dobrih knjiga).
Da odlazimo na koncerte ne samo svetskih zvezda, nego i onih koji tek čime prve korake na sceni.
Da obratimo pažnju na nove, mlade glumce, jer sve više je onih iz „stare garde“ koji nas napuštaju.
Da. Ispratićemo velikane. Ali, hajde da pratimo žive. Da uživamo u njihovim delima.
Jer… Dosta je opraštanja. I pisanja o smrti.