Roman Aleksandre Cimpl je delo koje vas posle prvih nekoliko stranica usisa među svoje korice i ne pušta do poslednjeg reda. Autorka je uspela da (uz „pomoć” nekoliko žanrova) dočara kompleksnu fikciju u koju verujete od početka do kraja i zapravo imate osećaj da čitate biografiju spektakularnog glavnog lika. Triler, putopis (sa sjajnim istorijskim detaljima) i naravno – ljubavna priča, koja je suština ovog sjajnog Aleksandrinog prvenca. Beograd, Prag, Kairo i ostali gradovi, smenjuju se filmskom brzinom, a čitalac se u njih premešta tako lako, i sa užitkom. Fantastični opisi sa najsitnijim detaljima čine da ste upravo tog momenta tamo, gde se nalazi i Lana. Sve to autorki nije bilo dovoljno. Ona se na ozbiljan, umetnički, i svoj način, sa veoma originalnim stilom, „pozabavila” reinkarnacijom, tajnim Društvima koja menjaju stvari na globalnom nivou, ali i psihologijom, jer, glavna junakinja je podvojena ličnost. Taj fenomen čovekove rascepljenosti je posebno dobro do-čaran, ali tu su još i odlični opisi ubistava, seksa, ljudskih nedoumica i teško rešivih rebusa… Posebnu snagu romana čini dinamika. Vožnja kroz poglavlja je munjevita tako da se stranice okreću gotovo same. Čitalac, od momenta kada udluči da se upusti u ovu avanturu, mora da zaboravi na sve ostalo što mu je u okruženju i postane glavni protagonista svih dešavanja.
Poređenje sa pojedinim stranim piscima koji su pisali nešto slično (među domaćim ih nema) – bilo bi besmisleno. Aleksandra je Svoja (naravno, veliko „S“ je namerno napisano), njen stil je specifičan, slojevit, a ipak, tako pitak i savršeno jednostavan.
Da, „Morena – voda koja nosi sve” je budući hit!
(Recenzija iz knjige „Morena – voda koja nosi sve”, pisca, Gorana Stojičića.)
- – „Morena – voda koja nosi sve” se čita u dahu. Da li si je tako i napisala?
Interesantno je da je jesam pisala u dahu. Tačnije, jedne zime 2010 godine sam počela sa pisanjem i završila za dva meseca. Sećam se da sam ostala zaprepašćena kada je 2011 došlo “arapsko proleće”, koje sam predvidela u knjizi. Dakle, knjiga je napisana za nepuna dva meseca, budila me je noću, kako bih je što pre završila, nije mi dala da spavam, ali onda sam je ostavila da odleži. Kada sam posle dva meseca sela i pažljivo je pročitala, bila sam prilično očajna. Izmene su bile neminovne. I tako sam krenula da je menjam. Kopanje po vlastitom delu, ume da bude i zabavno ali i tužno. Postojali su neki delovi, koje sam obrisala sa velikom mukom, ali morala sam, jer su smetali. Neke sam pak brisala i menjala sa najvećim uživanjem. Pretposlednju verziju, koju sam poslala uredniku Zoranu Rapajiću, vlasniku Admiral Books-a (koji je i izdao Morenu i kome sam neizmerno zahvalna što je imao dovoljno vere u mene), sam imala 2014. Ali ni tu se nisam zadržala. Mislim da sam je malo još dorađivala, u još dva navrata, do izlaska iz štampe.
- – Triler, misterija, putopis… podvojena ličnost (junakinja romana), reinkarnacija, tajna društva, istorijski detalji, ubistva, seks, i naravno – ljubav. Da li ti smeta ako ti kažem da si me asocirala na Dena Brauna? Mada, kod tebe sam osetio nešto što nisam kod njega, akcenat na osećanjima. Da li si imala plan da se poigraš svim ovim žanrovima i detaljima kada si svoju, ranije napisanu priču pretvorila u roman?
Ne smeta mi što me porediš sa Denom Braunom, on je ozbiljno prodavan pisac, ekranizovan i ono što možda najviše podseća na njega, je to što dok čitamo njegovu knjigu, baš kao i moju, vidimo film. Mislim da je njegov stil pisanja više scenaristički od mog. Imala sam plan da se poigram sa žanrovima, to mi je bilo posebno interesantno iz jednog prostog razloga: ne živimo mi samo triler, ili samo ljubav, ili samo putovanja. Život je čudo jedno, protkan sa različitim događajima. Imala sam prilike u životu da upoznam različite ljude I niko od njih, ma koliko se bavio samo jednim poslom, nije bio crno beli. Svi su bili šareni i možemo njihove živote da stavimo u različite žanrove.
- – Prevela si sedam knjiga sa češkog jezika. Koliko je sve to uticalo na tvoj stil pisanja?
Moja prijateljica, koja je isto pisac, mi svaki put pošalje knjigu pre nego što je izda, jer smatra da sam najbolji čitač, i što je najvažnije iskrena sam u ocenama. Prevodioci su prvenstveno čitači i treba dobro da poznaju svoj jezik, naravno i jezik sa koga prevode. Da li su ti pisci uticali na mene? Naravno da jesu. Svaku knjigu koju sam prevela, sama sa izabrala. Birala sam one pisce koji su pisali najbliže meni. I pomogli su mi za neke stvari. Ivan Klima, mi je pomogao sa dijalozima, Viveg sa odnosima medju ljudima, ali to ne znači da sam ijednog od njih nekako imitirala, samo su bili i dalje jesu u mojoj glavi kao i mnogi drugi pisci koje sam pročitala. Lorens Darel na primer. On mi je u glavi uvek.
- – Da li planiraš neku promociju u Pragu? Možda i prevod „Morene” na češki jezik?
Promociju u Pragu imam zakazanu za 23.03.2017 u Udruženju Lastavica. To je Udruženje naših ljudi u Pragu i oni se tamo zaista lepo druže. Udruženje čine ljudi iz svih krajeva naše bivše zemlje Jugoslavije. Izuzetno sam počastvovana što ću imati tamo promociju, jer Prag je kao moj drugi rodni grad. Za prevod ću reći uskoro, ali evo danas sam bila u komunikaciji sa češkim izdavačem, pa da ne ureknemo.
- – Za kraj, otkrij nam nešto iz romana u nastajanju.
Počela sam da pišem novi roman. Ponovo je to roman o čudnoj junakinji. Ovaj put ona ima neke moći koje je nasledila od svoje bake, a baka od svoje bake. Usput, ona je savremeni Robin Hud, krade od bogatih i daje siromašnima i veliki borac za dostizanje duhovnosti. Ostalo ne znam, to mi je postavka, možda se nešto izmeni. Imam kraj. Imam početak. Roman je uvek gotov kada imaš dobar početak i kraj, ostalo je samo “skribling bibling”, što bi rekao Amadeus u filmu Miloša Formana.
Goran Stojičić