Ukoliko ste mislili da su na ideju da se muzika limenih duvačkih orkestara sa naših prostora predstavi svetu i popularizuje isključivo došli Goran Bregović i Emir Kusturica – niste u pravu. Jedan od ljudi koji je radio na popularizaciji balkanske muzike i odradio veliki posao da se zvuk ovih prostora prepoznaje u svetu je Robert Šoko, DJ i muzički producent iz Berlina, poreklom sa prostora bivše Jugoslavije. Od dvehiljadite do danas, Šoko je organizovao stotine uzavrelih klupskih žurki u Berlinu i širom sveta, stvorio i definisao novi muzički žanr – BalkanBeat, a od 2005. priredio i objavio serijal kompilacijskih albuma „Balkan Beats“, koji su utemeljili ovaj žanr u svetskoj muzičkoj industriji. Povod za ovaj razgovor je izlazak nove, šeste po redu kompilacije BalkanBeats, koju je prvi put objavila jedna diskografska kuća sa Balkana – beogradski Ammonite Records.
Kako ste došli na ideju da spojite balkansku duvačku muziku sa gruvom plesnih podijuma?
– Tokom devedesetih, Berlin je bio pun mladih jugoslovenskih izbeglica „izgubljenih u prevodu“. Dok je naša domovina pucala po šavovima, mi Jugosloveni u Berlinu nismo se poistovetili sa tim procesom i nismo znali gde da se denemo. Ove žurke bile su prilika za nas da budemo zajedno, igrajući uz zvuke naše mladosti i našu folklornu muziku. Spoj balkanske duvačke muzike sa gruvom muzike sa plesnih podijuma već su pionirski ostvarili ljudi poput Kusturice i Bregovića. Ja sam došao na ideju o žurkama i DJ setovima isključivo posvećenim toj muzici. Meni se to prosto dopalo, a i plesnim podijumima podjednako.
Od tada, priredili ste stotine Balkanbeat žurki širom sveta, utvrdili ste novi muzički žanr – Balkanbeat, i stvorili ste šest kompilacijskih albuma sa naslovom Balkan Beats. Kako ljudi širom sveta reaguju na Balkanbeat?
– Ne znam šta to ima u našoj muzici, ali od Meksika do Japana, iznova i iznova, mnoštva ljudi se uz nju izbezume i skaču, gde god dođem. To me još uvek stvarno zadivljuje, i to mi pomaže da nastavim. Kada pustim „Evo banke Cigane moj“ u Fukušimi i vidim kako japanski plesači zdušno igraju uz ritam te pesme, poverujem u čovečanstvo. Fascinantno je kako muzika ne zna za granice.
Postoji nešto čudnovato privlačno u balkanskoj muzici, za ljude koji ne potiču sa Balkana. Možeš li da definišeš šta je taj „faktor X“?
– Prvo, ritam u balkanskoj duvačkoj muzici često je vrlo sličan ska ritmu. Balkanbeat nalazi se u kontekstu World muzike, koja je već otvorila umove ljudi. Ljudska tela prepoznaju ove ritmove. Ostatak je naravno magija trube, koja duboko komunicira sa ljudskom dušom. Pored skakutavih duvačkih pesama, verujem da je razlog zašto je naša muzika tako univerzalna skriven u tome što ona spaja zapadne i istočne kulture. To znači da široki opseg ljudi može da se poistoveti sa njom, od italijanskih ljubitelja tarantele do meksikanskih igrača kumbije i alžirskih slušalaca rai muzike.
Balkanbeat nije naročito dobro prihvaćen od strane muzičara, producenata i publike na samom Balkanu – ni blizu „karijere“ koju je ovaj žanr napravio bilo gde van Balkana. Zašto?
– Mislim da je to uobičajeni fenomen. Kao što piše u Jevađelju po Luki, niko nije postao prorok u svom selu. Zašto su umetnici poput Bregovića ili Almodovara omiljeni širom sveta a ne u svojim domovinama? Možda zato što njihova umetnost kristalizuje jedan aspekt njihove kulture sa kojim njihovi zemljaci odbijaju da se poistovete. U Beogradu mladi ljudi mogu da prihvate kalifornijsku rock muziku i da doživljavaju balkansku muziku kao seljanu, dok u trendseterskom Berlinu moje žurke mogu da budu daleko popularnije od bilo koje večeri rock muzike. Da završimo sa još jednom izrekom, trava je uvek zelenija na susednoj livadi. Svi tražimo nešto egzotično, pretpostavljam. Ipak, voleo bih da mladi na Balkanu počnu da shvataju koliko je cool njihova domaća muzika. Neki shvataju, i zahvalan sam balkanskim bendovima kao što su Dubioza Kolektiv i Shazalakazoo što rade na tom polju.
Da li je Balkanbeat samo moda ili će ostati trajni muzički stil?
– Već smo imali svoje uspone i padove (osmeh), pa verujem da će ostati trajno. Možda baš zato što nas ljudi na Balkanu ne vole. Kad god započnem seriju žurki u nekom gradu, vlasnici klubova me pitaju da li u tom gradu postoji dovoljno velika zajednica ljudi sa Balkana koji bi mogli da učine tu žurku isplativom. I svaki put moram da objašnjavam da to nije namenjeno balkanskoj zajednici. Većina balkanske zajednice sluša američke hitove ili turbofolk. Balkanbeat je zaista žanr u okviru World muzike, sam je sebe stvorio i opstaće kao deo kosmopolitske kulture.
Vladimir Krakov